NAUČITE DIJETE DA BUDE SPOSOBNO ZA ŽIVOT

Prirodni lijekovi

Prije neki dan moje dvogodišnje dijete je poželjelo da svoj tanjir pun hrane baci sa stola i krenula je da ga gura ka ivici stola….

Pretpostavila sam šta je željela da uradi i pitala je: „Šta će se desiti ukoliko odgurneš tanjir sa stola?“. Pogledala me je i rekla: „Mama čisti“ svojim slatkim bebećim glasom. Odgovorila sam joj vrlo ozbiljno, iako mi se brk osmjehivao: „jeste, mama poslije toga čisti. Da li mama voli da čisti?“. To je bilo ključno pitanje na njenu namjeru, odgovorila je: „Mama ljuta“. Onda se naš razgovor nastavio na sljedeći način:

 

„Jeste, ljubavi, mama će se naljutiti ukoliko baciš tanjir sa stola. Da li ti voliš kada je mama ljuta?“
„aaa neeee!“
„Jel to znači da ipak nećeš da baciš tanjir sa stola?“
„Daaaa!“
„Hvala ti“ i poljubila sam je.

Iako je u pitanju dijete od dvije godine, i ako ona ne razumije u potpunosti posljedice svojih postupaka, njoj je bilo dovoljan uvid da će mama da se naljuti, a ona ne voli kada je mama ljuta i zato je odustala od prvobitne namjere. Treba, naravno, uzeti u obzir da su djeca različita i da neće kod svakog djeteta „proći“ ovakav način komunikacije. Možda će roditelj mnogo više pitanja morati da postavi djetetu prije njegovog uvida, možda će morati da skloni tanjir od djeteta kada predvidi njegovu namjeru, a prethodna pitanja nisu pomogla. Međutim, činjenica je da što su djeca starija, povećava se njihov intelektualni kapacitet da razumiju posljedice svog ponašanja i to je sposobnost koju roditelji treba da iskoriste kako bi ih naučila da rješavaju probleme i to na način da budu fokusirani na rješenje.

Cilj roditeljstva je da naše dijete bude jednog dana sposobno za život, a jedna od vještina koja čini čovjeka „sposobnim“ je vještina rješavanja problema i predviđanja posljedica svojih postupaka kako bi se izbjegao eventualni problem.

Uključite dijete da razmišlja o posljedicama svog ponašanja

Na primjer, da sam ja svom djetetu kada sam uvidjela njenu namjeru rekla: „Nemoj da guraš tanjir sa stola!“, ona bi me pogledala, ne bi se obazirala na moju naredbu i lagano odgurnula tanjir, zar ne? Šta bi moje dijete iz te situacije naučilo? Da li bi naučila da predvidi posljedicu svog postupka? Ja mislim da ne bi. Mislim da bi razmišljalo kako da skrene pažnju roditelja na sebe, a ne da li je njen postupak proizveo nešto negativno.

Međutim, kada sam joj postavila nekoliko pitanja, naučila sam je da prvo zamisli šta će se desiti ukoliko uradi nešto, a onda, ukoliko joj se ne dopadne posljedica, da odustane. Dakle, naučila sam je da razmisli.

Naučite dijete da bude fokusirano na rješenja koja pomažu, a ne rješenja koja povređuju
U knjizi „Pozitivna disciplina u učionici“, autor je naveo primjer jednog odjeljenja petog razreda gde su dva učenika, koja nisu čula zvono, zakasnila na čas. Nastavnik je ostale učenike zamolio da daju što više predloga posljedica koje učenici treba da istrpe zbog kašnjenja.

Predlozi su bili sljedeći:

 Da napišu svoja imena na tabli ;
 Da ostanu poslije škole dodatno, onoliko minuta koliko su zakasnila na čas;
 Vikati na njih
 …

Kao što se može vidjeti zvuče kao neka vrsta izricanja nekakve kazne.

Međutim kada ih je nastavnik zamolio da zaborave na posljedice, nego da se fokusiraju na rješenje, lista je izgledala drugačije:

 • Da svi uglas viknu „Zvono“ kako bi svi bili upozoreni;
 • Da se učenici koji nisu čuli zvono igraju bliže zvonu, kako bi ga čula;
 • Da učenici pogledom prate druge učenike iz odjeljenja kuda se kreću;
 • Da se pojača ton zvona da bude glasnije;
 • Učenici mogu da izaberu drugara koji bi mogao da ih upozorava,
 • …

Kao što se može vidjeti, rješenja koja su učenici predložila su mnogo konstruktivnija i zaista pomažu, za razliku od posljedica koje mogu biti povređujuća za učenike koji nisu čuli zvono.

Lovite“ greške djeteta ne da biste ga kaznili, već da biste ga učili vještini rješavanja problema

Iako je roditeljima nekada teško da dozvole djetetu da napravi grešku ili donese pogrešan izbor, ipak je to jedini način da dijete razumije posljedice svog ponašanja i nauči da samostalno rješava probleme. To ne znači da ga treba pustiti da se sam snalazi u nekoj problematičnoj situaciji, već treba koristiti te situacije kada ćemo mu postavljati pitanja koja ga vode ka rješenju.

Istraživanja kažu da ljudi koji imaju razvijenu vještinu rješavanja problema su mnogo zadovoljniji svojim životom, donose mnogo kvalitetnije odluke kada je izbor partnera i prijatelja u pitanju. Drugim riječima, ovo je jedna od vještina koja je važna za emocionalnu stabilnost i visoku emocionalnu inteligenciju.

Piše: Nikolina Milosavljević/Poj pedijatar

www.akos.ba/