PSIHOSOCIJALNA PRILAGODBA NA KARCINOM DOJKE

Oktobar ili kako ga mnogi nazivaju ružičasti oktobar, međunarodni je mjesec borbe protiv karcinoma dojke. Obilježava se u zemljama širom svijeta kako bi se skrenula pažnja na rasprostranjenost ove opake bolesti,  podizanje svijesti o važnosti prevencije, kontrole i ranog otkrivanja bolesti.

Kada se govori o karcinomu dojke važno je naglasiti ulogu psihologa i psihoterapeuta u timu medicinskog osoblja koje se brine za pacijentice. Iako se o psihološkim i socijalnim poteškoćama koje imaju pacijentice znatno manje govori i posvećuje im se manje pažnje, to ni u kojem slučaju ne znači da je psihosocijalna prilagodba na karcinom manje važna, naprotiv ona je od ključne važnosti i vrlo često može promijeniti sam tok i ishod bolesti.

Prva istraživanja psihosocijalnih faktora u prilagodbi na karcinom pojavila su se krajem 70-tih godina 20. stoljeća, a 80-tih godina ovo istraživačko područje dobiva naziv psihosocijalna onkologija.

Dijagnoza karcinoma dojke je ozbiljna prijetnja zdravlju i životu žene. Pored toga uključuje dodatne posljedice poput straha od stigmatizacije i odbijanja od strane drugih kada saznaju da ona boluje od karcinoma, zabrinutost vezana za pitanje da li se karcinom  proširio, nesigurnost vezana za reakciju oboljenja na medicinske tretmane, pitanje odluke o pristajanju na rekonstruktivne zahvate, financijska pitanja itd. Karcinom dojke se doživljava kao sinonim tjelesnog izobličenja, pad ženstvenosti i seksualne poželjnosti zbog značajne uloge dojke u ženinom životu. Saznanje o obolijevanju od karcinoma je traumatski događaj koji kod oboljelih žena može izazvati reakcije u obliku straha, depresije, ljutnje, bespomoćnosti, užasa ili biti okidač za razvoj raznih psihičkih poremećaja.

Psihološki problemi koji se javljaju kod žena sa dijagnozom karcinoma zahtijevaju pomoć tokom cijelog dijagnostičkog i terapijskog procesa stoga je važna  uloga psihoterapeuta.  Istraživanja su pokazala da društvena podrška, podrška supruga, prijatelja i zdravstvenih djelatnika umanjuje doživljaj stresa i smanjuje rizik tjelesnih i psihičkih bolesti.

Jedan od najpoznatijih istraživača na ovom području, Elisabeth Kubler-Ross (1969), provodeći veliki broj intervjua sa pacijentima oboljelim od neizlječivih bolesti, dolazi do zaključka da  postoji pet karakterističnih faza kroz koje ovi bolesnici prolaze, i to: faza odbijanja,  faza gnjeva, faza cjenkanja ili pogađanja, faza potištenosti i konačno faza prihvaćanja.

U fazi odbijanja ili nepriznavanja bolesti bolesnik ne vjeruje da stvarno ima neizlječivu bolest, smatra da su njegovi nalazi slučajno zamijenjeni s nalazima nekog  drugog bolesnika i ne želi priznati da se to stvarno njemu dogodilo.

U fazi gnjeva bolesnika obuzima gnjev zbog poremećenih životnih planova i  osjećaja zavisti prema osobama koje mogu i dalje uživati u životu. Za zdravstveno osoblje i obitelj bolesnika ova faza je teža nego ranija faza, jer  je gnjev bolesnika usmjeren prema svakom iz njegove okoline. Najveća je pogreška  gnjev bolesnika u ovoj fazi shvaćati osobno i izbjegavati bolesnika zbog takvog  ponašanja.

Cjenjkanje je faza koja traje relativno kratko i u kojoj bolesnici obično nastoje  odgoditi na neko vrijeme neizbježan kraj života da uspiju još nešto obaviti i ukoliko  već moraju umrijeti da dozive što više ugodnih trenutaka.

Učestalost i sve veća težina simptoma, primjetno opadanje fizičkih sposobnosti i očito približavanje trenutka smrti dovode do faze potištenosti. Potištenost je osobito izražena u bolesnika kojima je operativnim zahvatom uklonjen određen dio tijela, nakon čega se bolesnik ne osjeća kao cjelovita ličnost i pati od osjećaja stida.

Prihvaćanje je faza koja se javlja samo u onih bolesnika koji žive dovoljno dugo i koji su potpuno prihvatili neizbježnost svoje sudbine. Ovo nije faza prilagodbe i smirenosti, nego faza u kojoj se bolesnik potpuno prestaje opirati bolesti, cjenjkati se i smatrati da možda ima načina da ozdravi.

Poznavanje ovih faza kroz koje prolaze umirući bolesnici važno je za zdravstveno osoblje jer svaka faza zahtijeva različite načine komuniciranja s bolesnikom, prilagođene emocionalnom stanju bolesnika u pojedinoj fazi.

Važno je napomenuti da je danas uz napredak medicine povećan postotak izlječenje ove zločudne bolesti, međutim istina je da karcinom potpuno mijenja životni stil pojedinca. Porodica i prijatelji mogu pružiti veliku i nezamjenjivu podršku oboljelim pacijenticama, ali vrlo često takva briga nije dovoljna. Potrebna je stručna pomoć psihoterapeuta, s toga bi u svakom hirurško onkološkom timu trebao postojati barem jedan psihoterapeut koji bi bio zadužen za mentalno zdravlje pacijentica.

Drage dame vodite brigu o svom zdravlju i kontrolišite se na vrijeme!

Autor: mr. psih. Inela Kaknjo

(www.divithana.com)